Bul. Arsenija Čarnojevića 84, blok 29, Novi Beograd Ponedeljak - Petak: 12.00 - 20.00 011 31 32 508 - 062 849 07 87

Protetika

Protetička rehabilitacija zuba označava sve one procese u kojima se zub ili zubi restauriraju do svog konačnog oblika. U ovom procesu preoblikovanja konbinuju se ordinacijiski i laboratorijski procesi. Drugim rečima, u procesu pravljenja ovih nadoknada učestvuju kako stomatolog tako i zubni tehničar.

Protetičke nadoknade grubo možemo podeliti na one koje pacijent može skinuti tj. mobilne i na one koji se ne mogu skinuti tj. fiksne protetske radove. Tako, u mobilne protetskte radove spadaju totalne proteze, parcijalne akrilatne i parcijalne skeletirane proteze, dok u fiksne protetske radove spadaju inleji, onleji, veniri, krunice i mostovi.

Na kraju će nešto više reči biti o novijoj tehnologiji izrade fiksnih protetskih radova - CAD-CAM tehnici.

Fiksni protetski radovi

Tvrda zubna tkiva ne poseduju sposobnost regeneracije. Drugim rečima, jednom izgubljene, organizam ne može zameniti gleđ i dentin. Upravo zbog toga jedini vid terapije karijesa predstavlja zamena izgubljenih tkiva nekim od veštačkih materijala.

Danas se u stomatologiji koriste brojni materijali za nadoknadu tvrdog zubnog tkiva. U suštini, svi ovi materijali se mogu podeliti na tri grupe, i to:

Inleji / Onleji

U slučajevima kada je karijes previše razorio krunu zuba i kada se, posle uklanjanja karijesa, dobijeni kavitet ne može na zadovoljavajući način nadoknaditi klasičnim ispunom (plombom), tada se pristupa izradi inleja. Oni se danas najčešće izrađuju od keramike, ređe od metala. Glavna razlika između inleja i plombe jeste, pored materijala od kojeg se izrađuje, i to što se inlej izrađuje van usta. Zbog toga su za izradu inleja neophodne barem dve posete stomatologu. U prvoj poseti uklanja se kvar zuba i vrši se priprema se zuba za inlej, nakon čega se uzima otisak. Na osnovu otiska tehničar u laboratoriji izrađuje inlej koji se zatim, u drugoj poseti, cementira na zub pacijenta.

U zavisnosti od veličine inleja tj. od raširenosti kaviteta koji je nastao posle uklanjanja karijesa, razlikujemo dva oblika ovih nadoknada, i to:

- inleji - koji zahvatju maksimalno do dve površine zuba i
- onleji - koji zahvataju tri i više površina na zubu.

Veniri

Dentalni veniri ili fasete predstavljaju stomatološke nadoknade u vidu tankih navlaka napravljenih najčešće od keramike. Za razliku od klasičnih krunica, veniri ili fasete prekrivaju samo prednje strane zuba. Samim tim, uklanja se mnogo manje zubne supstance prilikom brušenju zuba. Ovakve vrste nadoknada odličan su izbor kod prednjih zuba tj. kod svih onih slučajeva kada pacijent nije zadovoljan izgledom svojih zub, a naročito u sledećim slučajevima:

- prelom dela krunice,
- loše kompozitne plombe,
- prebojeni zubi,
- veliki razmak između sekutića (diastema),
- loš položaj zuba,
- "neidealni" oblik i veličina zuba.

Veniri se uglavnom prave, kao što je već rečeno, od keramičkih materijala, mada se mogu izrađivati i od kompozita. U svakom slučaju, matrijali od kojih se izrađuju karakterišu se velikom prozirnošću što ovim nadoknadama daje prirodni efekat.

Krunice

Krunice predstavljaju stomatološke nadoknade koje se još označavaju kao i navlake i koje se postavljaju na prirodne zube. Krunice tj. navlake izrađuju se tako da imaju izgled prorodnog zuba, što im je i osnovna namena - vraćanje prvobitnog oblika zubu na kojem se nalaze.

Da bi to bilo moguće, zubi na kojima se postavljaju krunice moraju se prvo preoblikovati, kako bi mogli primiti kunicu. To se ostvaruje preparacijom odnosno brušenjem zuba. Ovim postupkom menja se prirodni oblik zuba, tako da je najveći obim novog, brušenog, zuba uz gingivu zuba. Time se omogućava navlačenje veštačke krunice na sam brušeni zub. Nakon brušenja zuba usima se otisak tako dobijenog zuba. Za to služe posebne elastčne otisne mase različitih boja i ukusa. Nakon toga, otisak preuzima tehničar koji u laboratoriji izrađuje veštačku krunicu. Ona može biti izrađena od kombinacije metala i keramike ili samo od keramike.

Mostovi

U slučajevima kada nedostaje jedan ili više zuba u vilici, rešenje za takvu situaciju predstavljaju upravo mostovi. Kao što im i samo ime kaže, dentalni mostovi povezuju prekinute zubne nizove u jednu celinu. Priprema zuba za prihvatanje mosta veoma je slična pripremi zuba za prihvatanje pojedinačne krunice. Razlika je u tome što izbrušeni zubi tj. njihove strane moraju biti međusobno paralelne. Ovim se omogućava da konstrukcija mosta bude postavljena na svoje mesto.

Iako postoje raznovrsne podele, mostovi se prema obliku i načinu vezivanja za zube nosače (brušene zube) mogu podeliti u tri grupe:

- klasični mostovi - koji imaju dva zuba nosača tj. oslanjaju se makar na dva zuba (a može i na više). Ovakva vrsta mostova najčešće se izrađuje i ima najveću stabilnost. Nedostatak ovakovom tipu mosta je to što se pri izradi moraju brusiti barem dva zuba;

- krilni ili apendix mostovi koji imaju oslonac samo na jednom zubu, dok su sa druge strane bez oslonca. Ovakva vrsta mostova ima prednost u tome što se brusi samo jedan zub. Međutim, oni su indikovani samo u malom procentu slučajeva i to uglavnom u predelu prednjih zuba. Velika mana mu je loša stabilnost koja može dovesti do gubitka i zuba koji nosi čitavu konstrukciju;

- Merelined mostovi koji se karakterišu time što se zub koji nedostaje ne povezuje preko krunica za zube nosače (kao kod klasičnih mostova) već se lepe (kompozitom) za zadnje strane prirodnih zuba (ili krunica koje se već nalaze na njima). Prednost mu je ušteda zubne supstance (nema brušenja zuba) dok mu je mana slaba stabilnost odnosno neotpornost na pritisak, loš uticaj na zube koji ga nose kao i velika prijemčtivost za plak.

Mobilni protetski radovi

U onim situacijama kada nedostaju više zuba (od nekoliko pa do potpune bezubosti), moguće rešenje predstavljaju protetski radovi koje pacijent može skidati i vraćati na svoje mesto. U ovu grupu radova spadaju:

Parcijalne pločaste proteze

Parcijalne pločaste proteze predstavljaju protetske nadoknade kojima se nadoknađuje više izgubljenih zuba. Uglavnom su indikovane u onim slučajevima kada u vilici nije preostalo mnogo zuba za izradu nekog fiksnog rada (mosta) ili zbog finansijske situacije samog pacijenta.

Prednosti ovakvih protetskih nadoknada bi bile u njihovoj ekonomičnosti dok bi mane bile u lošem načinu prenošenja pritiska. Naime, pritisak žvakanja prirodno se prenosi preko korena zuba direktno na kost, dok se kod ovih kao i totalnih proteza pritisak žvakanja prenosi na sluzokožu (koja nije podesna za takva opterećenja).

Parcijalne pločaste proteze možemo podeliti, u odnosu na materijale od kojeg su izrađene, u dve grupe, i to:

- klasične akrilatne proteze - koje su izrađene od metil akrilata. Retencija proteze ostvaruje se upotrebom žičanih kukica, što im je i mana, jer su upravo te kukice najvidljivije. Sa druge strane veoma su zahvalne za reparaturu tj. popravak ukoliko dođe do njihovog loma;

 

- valplast proteze - koje se izrađuju od posebne vrste akrilata. Najupadljivija karakteristika im je savitljivost kao i nedostatak žičanih elemenata. To im daje bolju estetiku od klasičnih akrilatnih proteza. Najveći nedostatak ovih proteza jeste otežani dodatak zuba u postojeći niz. Ovaj postupak je dosta komplikovan i ravan je izradi nove proteze tako da ga većina tehničara izbegava.

Parcijalne skeletirane proteze

Parcijalna skeletirana proteza, koja je poznatija kao vizil proteza, predstavlja nadoknadu koja je slična klasičnoj parcijalnoj protezi samo po indikacijama. Najveća razlika između njih je u tome što se pritisak žvakanja kod vizil proteze prenosi preko postojećih zuba na kost. Time se ostvaruje prirodan način prenošenja pritiska. To je upravo i njena najveća prednost. Ovo se omogućava upotrebom livenih kukica (koje se izrađuju i liju za svaki pojedini zub posebno). Mana ovoj vrsti protetske nadoknade je u tome što su ove proteze skuplje od klasičnih pločastih proteza. Još jedna prednost ove proteze u odnosu na klasičnu pločastu jeste u izostanku velike akrilatne ploče (što posebno važi za gornje proteze). Umesto nje postavljaju se mnogo manje metalne spojnice. Na ovaj način ove proteze postaju mnogo manje, čime smanjuje osjećaj stranog tela u ustima.

Totalne proteze

Za razliku od krezubosti, kada je u ustima preostao makar jedan zub, bezubost je stanje kada u ustima nedostaju svi zubi. Totalne zubne proteze su vrsta zubnih nadoknada kojim se leče bezubi pacijenti. Ovom nadoknadu nadoknađuju se svi izgubljeni zubi i delovi alveolarnog nastavka, čime se omogućava obnova narušenih funkcija. Prema nekim istraživanjima, oko trećini protetskih pacijenata potrebno je lečenje jednom ili dvema totalnim protezama. Istraživanja takođe pokazuju da je, kod mlađih pacijenata, češća bezubost u jednoj vilici dok je najveći broj pacijenata lečenih sa dve totalne proteze, u starosnoj dobi iznad šesdeset godina života.

Totalne zubne proteze nadoknađuju pacijentu anatomski i funkcionalni nedostatak više nego bilo koja druga proteza (oko, uho, nos, ruka, noga). Pojednostavljeno rečeno, totalnim protezama pacijent dobija osećaj potpune nadoknađenosti izgubljenih tkiva i funkcija. Pacijentu se dakle omogućava život zdrave i sretne osobe.

Totalne proteze na implantatima

Uvođenje implantata u stomatološku praksu dovelo je i do njihove upotrebe kod pacijenata koji nemaju ni jedan zub. Klasične totalne proteze zahtevaju pokrivanje najveće moguće površine, što ih čini kabastim. Pored ovoga, totalne proteze u potpunosti pokrivaju tvrdo nepce, čine značajno smanjuju osećaj dodira i ukusa hrane koja se žvaće.

Sa druge strane, donje totalne proteze, zbog veoma ograničene površine koje mogu da zauzmu (one su, naime, ograničene ne samo obrazom već i veoma pokretljivim jezikom), retko uspevaju da se drže stabilnost prilikom žvakanja. Pomoćna sredstav u vidu adheziva tj. "lepokova" (npr. Corega) mogu malo poboljšati stanje, ali ipak ni približno koliko bi smo voleli.

Uvođenjem implantata u terapiju totalnim protezama dobijamo prednosti i u gornjoj i u donjoj vilici. U gornjoj vilici totalna proteza više ne mora da pokriva veliku površinu. Sa implantatima gornja proteza više ne pokriva tvrdo nepce i ima izgled donje proteze.

U donjoj vilici dobijamo uporišta koja drže totalnu protezu na mestu. Na ovaj način značajno povećavamo stabilnost proteze, a samim tim i zadovoljstvo pacijenta.

preko
0

sačuvanih zuba

preko
0

zadovoljnih pacijenata

preko
0

savršenih osmeha

preko
0

najmlađih pacijenata