Amalgami predstavljaju leguru žive sa jednim ili više metala, i to najčešće sa: bakrom, srebrom, kalajem i cinkom. Iako nemaju estetskih kvaliteta, njihova dugotrajnost, lakoća upotrebe i niska cena ih je održala u upotrebi više od 200 godina. Zapravo, prvi amalgamski ispuni koristili su se još davne 1774. godine u Francuskoj. Tadašnja legura se sastojala samo od srebra i žive. Današnji sastav uveliko se razlikuje od tih, početnih, i strogo je regulisan propisima.
Kao i od drugih materijala i od amalgama se traži da ne deluje štetno po organizam, da je stabilan pre, u toku i posle postavljanja u usta pacijenata, da ne menja hemijski sastav kao i da ima dobre mehaničke osobine.
Iako su već dugo u upotrebi, dentalni amalgami u poslednje vreme izazivaju velike dileme u naučnim krugovima, a sve u vezi njegove uticaja na zdravlje ljudi. Uzrok ovim dilemama predstavlja činjenica da se iz dentalnih amalgama u izvesnoj količini oslobađa živa. Sama živa predstavlja jedan od najotrovnijih supstanci i sa razlogom se postavljaju pitanja štetnosti amalgama. Ipak svi se slažu da oslobađanje postoji ali pitanje je u kojoj je to meri i da li to ima uticaja na zdravlje ljudi. Sam autor ovog sajta je istraživao ovo pitanje i naišao je na veliki broj radova u kojima se ističe da su nivoi mnogo manji od nivoa za koje se smatra da mogu izazvati štetne posledice (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije) čak i uslovima postovljanja većeg broja amalgamskih ispuna. Sa druge strane, postoje radovi koji ističu štetnost amalgama. Autor je, nakon uzimanja svih informacija do kojih je mogao da dođe, zaključio da u svim slučajevima, kada je to moguće, treba upotrebiti materijale koji nisu na bazi žive (kompozite, glas-jonomere i dr.) a u slučajevima kada postoje prave indikacije za upotrebu amalgama, ne treba ga izbegavati.
Kompoziti predstavljaju materijale koji se koriste za izradu estetskih nadoknada na zubima. Sam izraz "kompozit" označava konbinaciju nekoliko različitih materijala koji konbinovani daju materijal boljih karakteristika nego sami materijali odvojeno. Tako su prirodni kompoziti i sama zubna tkiva: gleđ, dentin i cement, koja se sastoje iz organskih i neorganskih djelova.
Dentalni kompoziti sastoje se iz tri glavna sastojka. Organski deo čine razne smole koje se nalaze u vidu manjih jedinica (monomera). Upravo se ove manje jedinice, prilikom vezivanja, spajaju u veće (polimere) i tako dovode do očvršćavanja samog materijala. Neorganski deo čine uglavnom kvarc, silikati, keramički prah i sl. Uloga ovih jedinjenja jeste da pruži bolje mehaničke karakteristike kompozitima. Treća komponenta je lepak, koji povezuje predhodna dva sastojka u jednu celinu.
Svi kompoziti koji se koriste u stomatologiji pakuju se u nevezanom stanju i to u obliku paste. Vezivanje (polimerizacija) vrši se pomoću specijalne lampe koja emituje plavu svjetlost. Tada dolazi do vezivanja monomera u polimere i materijal se stvrdnjava.
Kao što je svima poznato, najveća prednost ovih materijala jeste njihova estetika. Upravo ta njihova sposobnost da do perfekcije imitiraju prirodna zubna tkiva čini ih tako popularnim. Sa druge strane, oni imaju i nekoliko loših strana. To su pre svega mala čvrstina, velika abrazija, velika prijemčtivost za plak i skupljanje prilikom vezivanja. Ova zadnja stavka je najveća mana ovih materijala. Prilikom vezivanja, kao što je rečeno, dolazi do povezivanja manjih monomera u veće polimere, koji zauzimaju manje prostora nego monomeri pojedinačno. Zbog toga se posle vezivanja između zuba i plombe stvara mikropukotina koja može biti izvor karijesa. Vremenom hrana može prebojiti tu mikropukotinu što se manifestuje pojavom žute linij oko ivica plombe.
Glas-jonomer cementi predstavljaju materijale novije generacije. Sadrže dve glavne grupe sastojaka. Prva je prah kristala stakla (odakle potiče i naziv "glas" u nazivu materijala) i to su uglavnom soli aluminijuma i silicijuma. Druga komponenta predstavlja neku od kiselina koja u toku reakcije vezivanja oslobađa različite jone (najčešće fluora), pa odatle potiče drugi deo naziva ovih materijala - "ionomer".
Upravo ova karakteristika da odpuštaju jone fluora (koji sprečavaju nastanak karijesa) učinila ih je veoma popularnim, pogotovo u dečijoj stomatologiji. Pored ove, glavne karakteristike su im lakoća rukovanja kao i mali uticaj tehnike rukovanja na svojstva vezanog materijala. To, u suštini, znači da za dobar ispun od ovog materijala ne moraju da se postignu idealni uslovi (što, na primer, nije slučaj sa kompozitima). Ovo je veoma značajno u dečijoj stomatologiji, gdje deca imaju nemiran jezik i veliko lučenje pljuvačke pa je kod njih praktično nemoguće stvoriti idealne uslove rada.
Kao što je već rečeno, ovi materijali oslobađaju jone fluora. Zbog toga je njihova upotreba indikovana posebno kod mlečnih zuba. Oni su materijal izbora kod cirkularnog karijesa. Mana im je mala otpornost na pritisak, te se ne preporučuje njihova upotreba kod stalnih bočnih zuba. Takođe, iako se proizvode u boji zuba, glas-jonomer cementi nemaju estetiku koju poseduju kompoziti.